Psefizma je u kamenu zapisan povijesni dokument iz kojeg izranja 2300 godina stara priča o korijenima današnje Lumbarde. Otkrivena je u drugoj polovini 19. stoljeća, na vrhu brežuljka Koludrt, u ruševinama antičke cisterne za vodu. Od tih davnih dana do danas, bile su joj posvećene brojne studije domaćih i stranih autora. Ona, naime, predstavlja jednu od rijetkih sačuvanih potvrda o utemeljenju nekog grada u antičkom svijetu uopće i prvorazredan je izvor za proučavanje grčke kolonizacijske prakse. Istraživače je, osim toga, dodatno intrigirala činjenica da se o samoj naseobini, čije postojanje Psefizma nedvojbeno potvrđuje, ne zna praktički ništa. Da je kojim slučajem i ona utonula u povijesni mrak, čitava ova priča vjerojatno nikad ne bi bila ispričana. Srećom, Psefizma je nadživjela i svoje stvoritelje i njihov grad, ostavši sačuvana sve do naših dana kao ključni svjedok stvaranja prve lumbardske urbane jezgre.
Opis spomenika
Lumbardska psefizma ispisana je na kamenoj ploči s profiliranim gornjim završetkom, napravljenoj od crvenkastosmeđeg vapnenca. Njena najveća visina iznosi oko 1 m, debljina 13 cm, a natpisno polje široko je 69 cm.
Tekst natpisa sastoji se od dva dijela. Prvi predstavlja psefizmu – zaključak narodne skupštine o osnivanju kolonije i podjeli zemlje doseljenicima. Drugi dio donosi popis od oko 200 kolonista razvrstanih u tri dorske file (plemena): Dimane, Hile i Pamfile.
U prijevodu, tekst glasi:
Slijedi popis kolonista u tri dorske file.
Interpretacije
Sudeći po tekstu Psefizme, osnivači lumbardske naseobine bili su Grci s otoka Isse. Kao Dorani, među sobom su se dijelili u tri file. Predstavnici svake zasebno sačinjavali su narodnu skupštinu pod čijim su ravnanjem bili i unutrašnji i vanjski poslovi polisa. Ova je skupština možda birala i hijeromnamona – najvažnijeg državnog službenika čiji je opseg dužnosti obuhvaćao svjetovni i religijski život grada. Budući da je riječ o anualnoj službi, Isejci su po njoj označavali godine. Tako je i Lumbardska psefizma datirana po hijeromnamonu Praksidamu.
Pil i njegov sin Daz najvjerojatnije su bili predstavnici lokalne ilirske aristokracije, odnosno, vlasnici zemlje koja je Isejcima zapela za oko. Psefizma ukazuje da je naseobina bila osnovana temeljem ugovora ovih dviju strana, dakle mirnim putem.
Iako se nikad neće pouzdano znati koji su sve razlozi potakli dvjestotinjak popisanih Isejaca da se otisnu u nepoznato, moguće je da ih je prvenstveno gonila nužda. Naime, po nekim mišljenjima, u pitanju je bio potez kojim su se vladalačke strukture u Issi uspješno riješile svojih osiromašenih bezemljaša. To je, uostalom, bio čest slučaj u grčkoj kolonizacijskoj praksi. No, lumbardska naseobina posve sigurno nije bila isključivo agrarnog karaktera, na što upućuje već i njen izvrstan strateški položaj. Kontrolirajući ulaz u Pelješki kanal, kao jednu od najvažnijih pomorskih prometnica, Issa je svojom produženom rukom vrlo elegantno mogla ostvariti nadzor nad plovidbom i trgovinom kroz Jadran.
Osim Psefizme, koju čuva Arheološki muzej u Zagrebu, u 3. stoljeće prije Krista datirani su i nalazi iz uništene nekropole na predjelu Sutivan, koji su pohranjeni u Gradskom muzeju u Korčuli. To su, zapravo, jedini sačuvani tragovi isejskih doseljenika. Za vjerovati je, međutim, da će buduća istraživanja pružiti konkretnije dokaze o postojanju njihovog zagonetnog grada
S. Hančević, arheolog
